Vrnjačka Banja, 05. septembar 2022.
U poslednjih godinu dana dva puta sam boravila u Pegazu: u jesen i u leto. Prvi put stigla sam sa laptopom i potrebom da u toku jednog produženog vikenda promenim (radno) okruženje i izmestim se od uobičajene beogradske jurnjave. Drugi put mi je jedini cilj bio da se sasvim isključim i zaboravim na to-do listu, dok u jeku leta Banja na Love Festu-u slavi muziku.
U dva potpuno različita godišnja ambijenta, pratio me isti osećaj i zaključak da je usporavanje način obnavljanja. A u Pegazu su podsetnici na usporavanje na svakom koraku. U hodnicima, u spa centru, u sobi na noćnom ormariću. Uče nas da budemo prisutni i svesni onoga što nam je potrebno da bismo bili u ravnoteži. Kako da se obnovimo, а ne da se resetujemo. Ono što je prirodno, i što je blisko čoveku, to se ne resetuje, nego obnavlja, jer mi nismo mašine.
Ušuškana u tišinu apartmana, veći deo dana družim sam se sa knjigama, a ne sa ekranom. I to sa knjigama koje pronađem u holu hotela. Šta god da odaberem za čitanje, uvek mi pomaže da se vratim sebi i svojim potrebama, jer knjige postavljaju značajna pitanja ili daju još značajnije odgovore. Uveče listam stranice umesto da skrolujem po ekranu telefona. Ne podešavam budilnik, ravnam se jedino prema doručku, ručku i večeri. Zato nije čudo što je čitanje deo Slowliving koncepta.
Uvek zakazujem termin u spa centru između doručka i ručka. U doba dana kada mi je obično najveća produktivnost, biram bademantil umesto poslovnog izdanja. Ostavljam telefon u sobi i vreme kao da zaista usporava.
Sledećeg dana spa centar na replay, samokritika na mute, uživanje na loop. Zakazujem masažu po preporuci zaposlenih. Jedino masaža može da pokrene onaj okrepljujući osećaj u telu kada se uspostavi ravnoteža i probudi svaka ćelija.
Kad god sam u Vrnjačkoj Banji, odem u bar jednu dugu šetnju parkovima i promenadom. Obavezno do amfiteatra gde se održava Festival fimskog scenarija, zatim svratim u Japanski vrt da vidim prelepe stogodišnje platane i popijem vodu na nekom od termalnih izvora. Banja je za mene oduvek bila mesto gde se ukrštaju tradicionalno i moderno, bogatstvo prirode i bogatstvo naše kulture.
Uživam posmatrajući živopisne tezge sa raznovrsnom robom i šaljive suvenire koje samo ovde mogu da se pronađu. Ljubaznost na svakom koraku. Ljudi su uvek nezamenljivi začin boravka, jer nema pravog gostoprimstva bez lepe reči. Ne pozdravljaju me samo sa „dobar dan“ nego i sa „kako ste?“ pa često odlazim sa prijatnim razgovorima kao suvenirima.
Posetu Pegazu zaokružim nedeljnim brančom u restoranu. Ispostavi se da taj branč bude više od hrane. Pošto putujem sama, baš tu upoznam nekoga i raspričam se o utiscima iz hotela i iz banje. I nekako uvek tema bude baš to usporavanje, potreba da se izmestimo i damo sebi oduška toliko da napunimo baterije za naredni period.